Brano Miljuš, Projekat za Pamćenje

Brano Miljuš za Okrugli Stol:

PROJEKAT ZA PAMĆENJE

Jedno sjećanje na koje smo ponosni

Prošlo je 40 godina od izgradnje drugog kolosjeka i elektrifikacije pruge Šamac-Sarajevo koje je omladina bivše Jugoslavije podarila narodu i željeznicama BiH. Dogadjaji koji su prethodili ovom veličanstvenom podvigu omladine su manje poznati i zavredjuju takodje pažnju javnosti jer su ostali u sjenci ovog veličanstvenog podviga rada i mladosti koja se dokazivala u vremenima u kojima smo živjeli zajedno sa našim sadašnjim susjedima. Bilo je to vrijeme druge polovine sedamdesetih godina prošloga vijeka kada su dobrovoljne radne akcije potisnute od naleta tržišnih projekata u kojima su i strane firme prodirale na tržište na Balkanu i javljale se na tendere koje su naše firme raspisivale u naporima modernizacije. Jedan takav tender je obavila i Željeznica BiH koja je dobila ponudu za elektrifikaciju i i izgradnju drugog kolosjeka pruge Šamac-Sarajevo. Najbolja ponuda je bila jedne strane firme koja je nudila da ovaj posao uradi za dvije godine za novac koji nije postojao ni na računu bosansko-hercegovačkih željeznica niti je bilo predviđeno u budžetu vlade BiH. Stidljivo sam u jednom razgovoru pomenuo tadašnjem predsjedniku Predsjedništva BiH Rati Dugonjiću da bismo taj posao mogli da obavimo dobrovoljnom saveznom radnom akcijom i vratimo sjaj poslijeratnog dobrovoljnog rada. Ovaj prekaljeni omladinski kadar i antifašista, rodonačelnik bosansko-hercegovačke državnosti,Rato Dugonjić, koji je vodio SKOJ i omladinu kao zamjenik Ive Lole Ribara i u drugom svjetskom ratu bio je uvjek naklonjen idejama koje su dolazile iz omladine, nije mnogo govorio nego je to zapamtio i prvom prilikom obavjesti Josipa Broza Tita da omladina BiH želi da se oproba i da na tržišnim principima organizuje SORA Drugi kolosjek pruge Šamac-Sarajevo. Nije prošlo mnogo vremena kada je krajem 1977.godine Rato Dugonjić telefonom javio da je Broz spreman da sasluša ideju o izgradnji pruge Šamac – Sarajevo dobrovoljnim omladinskim radom. Obavjestio me je da je sastanak u Bugojnu kada je inače bila najavljena i trajala posjeta Bosni i Hercegovini. Sastanak je bio u četiri oka. Iznio sam sve prednosti i naročito istakao da možemo ovaj posao obaviti za duplo kraće vrijeme odnosno za manje od godinu dana a da sve što zaradimo smo spremni da prebacimo na račun Željeznica BiH. Tito je pažljivo saslušao prijedlog i odmah istakao da daje punu podršku ovoj ideji naročito zbog nemjerljivih vaspitnih efekata koji se ne daju izračunati čak iako ne uspijemo biti tržišno pozitivni .

Bio je to signal da možemo početi sa aktivnostima. Sazvao sam hitnu sjednicu Predsjedništva SSO BiH. Izabrali smo Savjet Savezne omladinske radne akcije na čijem čelu je bio Mićo Rakić i njegovog zamjenika Draška Popovića. Već idućeg mjeseca smo imali štab SORA sastavljen od najboljih omladinskih kadrova: Filipa Vukovića, komandant, Ilija Rosić, Nihad Šehović, Bogić Bogičević, potom Nedžib Osmanović, Pero Drljača, Adnan Kreso, Marijan Sivrić kao komandanti Naselja. Ukupno je učestvovalo 24.000 brigadira iz svih krajeva Jugoslavije. Izgradili smo 100 kilometara nove pruge , elektrificirali i izgradili prugu za 8 mjeseci, desetine mostova,vijadukta i podvožnjaka, dva velika tunela od kojih nam je Sikola I i II zadavala tehnički najveće muke jer se pojavila voda, odnosno izvori vode koji su dovodili u pitanje obećane rokove završetka radova. Kada su ,,nevjerne Tome,, pustile priče da ipak nećemo stići rokove koje smo sami sebi zadali, pozvali smo rudare iz svih rudnika da svoje godišnje odmore rade i poklone za izgradnju pruge. Rudari su učinili nemoguće i rokovi su ispunjeni a dvokolosječni tunnel prvi put u Jugoslaviji je bio izgrađen. Bilo je to nesebično vrijeme puno ljubavi požrtvovanosti kao u bajci. Zaradili smo 1,5 miliona ondašnjih DM i sav novac smo uplatili na račun Željeznica BiH sa molbom da se namjenski koriste za tunele i mostove budućeg kraka željezničke pruge prema Zvorniku.

Nažalost, crni oblaci su se nadvili nad cijelom Jugoslavijom i naročito nad Bosnom i Hercegovinom devedesetih godina prošloga vijeka, tako da je dobrovoljni omladinski rad potpuno potisnut sa ovih naših prostora a bratoubilački rat gotovo da je izbrisao ideju da bi takav vid rada i druženja mogao biti dodatna karika na našem putu ponovo zajedno u Evropsku uniju.

Brano Miljuš

Beograd, 23.05.2018godina

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *